Zbog majke me ostavio zaručnik

65464

Zabacila sam kosu pokretom koji mi je bio svojstven. Imala sam trideset
godina i prelijep život na kojeg sam bila ponosna. Ono što mi je baka
ostavila, i dalje je bilo netaknuto. Malena koliba i imanje koje nije
vrijedilo gotovo ništa, a sve se to nalazilo gotovo stotinu kilometara
udaljeno od grada. No, to je imanje za mene imalo posebno značenje. Za
njega su me vezivale uspomene, odgojena sam na njemu i bilo mi je oaza
kada bih poželjela pobjeći od svega. Ništa u kućici nisam mijenjala,
samo sam malo prilagodila neke prostorije. Voljela sam tu vremensku
pohabanost koja je nastajala generacijama, ali i miris davnine,
prošlosti koja bi me svaki put oplahnula kada bih otvorila vrata. Mogla
sam srušiti kolibu i sagraditi nešto bolje, ali bi to bilo svetogrđe
koje sebi nikada ne bih mogla oprostiti.

Pogledala sam prema Robertu koji je upravo ulazio u kuhinju. Osmijehnula
sam mu se.

– Dajana – prišao mi je i spustio svoje usne na moje. – Kada ćeš
odrediti datum vjenčanja? – upitao me je. Slegnula sam ramenima. Meni se
nikamo nije žurilo. Karijera mi je bila na uzlaznoj putanji, a moji
apetiti sve veći i veći. Biti u braku je značilo i obvezu za koju nisam
bila sigurna da sam spremna. Robert mi je jasno dao do znanja da želi
djecu, no ja sam htjela pričekati. Najbolji način je bio da odgađam
vjenčanje, ali me je Robert prozreo. To me nimalo nije čudilo. Bio je
jednako uspješan kao i ja, u svemu smo bili ravnopravni.

– Uskoro – po tko zna koji put sam rekla. Znala sam da to “uskoro” traje
godinama, a isto tako je znao i on.

– Da te ne volim ovoliko – raširio je ruke – odavno bih te ostavio – u
šali mi je zaprijetio.

Nasmiješila sam se. Bila sam sigurna u njegovu ljubav. Ona je bila
iskušana na sve moguće načine. Zajedno smo bili šest godina, a za to
vrijeme mnogo toga nam se dogodilo.

– Ne bi mogao – uzvratila sam. Zagrlila sam ga. Voljela sam miris
njegova tijela i čvrstinu mišića koji su se nazirali ispod pamučne
majice. Bio je od mene viši gotovo dvadeset centimetara, i bili smo
idealan par. Slagali smo se odlično. Oboje smo bili prilagodljivi i
popustljivi. Nadopunjavali smo se, kako je Robert govorio. Bili smo dva
tijela, ali jedna duša. Koliko god da nisam imala sreće na početku
života, kasnije mi se život iskupio i obasuo me srećom na svakom koraku.

– Ne bih – priznao mi je. Odmaknula sam glavu od njegovih ramena.
Pogledala sam ga u oči. Imao je tople smeđe oči ispunjene ljubavlju.
Svaki put kada bi me pogledao, zasjale bi posebnim sjajem. Naša je
ljubav s vremenom postajala stabilnija, čvršća i obilovala je sve većim
razumijevanjem i povjerenjem.

– Ni ja ne bih mogla živjeti bez tebe – rekla sam tiho. – Sjedni –
pokazala sam prema stolu.
Gotovo da smo bili u braku

Bio je to spontani pokret. On je i te kako znao raspored u mojem stanu.
Veći dio vremena je provodio u njemu. Veoma rijetko bi otišao u svoj
prespavati. Gotovo da smo bili u braku, samo to još nije bilo
ozakonjeno. Ta malena formalnost meni doista ništa nije značila, ali
njemu očito jest.

– Večera samo što nije gotova – obožavala sam kuhanje. Voljela sam ga
iznenaditi novim jelima. U spravljanju mi nije nedostajalo inspiracije.
Bila sam veoma kreativna. Osnove sam naučila od bake, a sve ostalo je
bilo samo usavršavanje.

– Ti si savršena – Robert me je pohvalio.

– Hvala – rekla sam sa ponosom. Uvijek je rekao ono što je mislio. Bio
je veliki gurman, uživao je u jelu, životu, ljubavi i svemu što mu je
život nudio. Pred kraj večere, čula sam zvono na ulaznim vratima. Upitno
sam pogledala prema Robertu. On je samo slegnuo ramenima. Nismo imali
nikoga najavljenog. Često smo znali družiti se sa prijateljima, ali ovaj
put smo večer željeli provesti sami.

– Bit će netko od susjeda – rekla sam jedino objašnjenje koje mi je palo
na um.

– Pogledaj – Robert je rekao. Nastavio je sa jelom. Nevoljko sam ustala.
Krenula sam prema ulaznim vratima. Na licu mi se nalazila grimasa. Nisam
voljela kada me je netko prekidao u jelu ili kada je netko mislio da na
nečija vrata može pokucati kada se njemu prohtje. Pogledala sam kroz
špijunku i vidjela ženu koja je bila neumjesno našminkana. Ako je došla
prositi … Odmahnula sam glavom. Ne, bila sam sigurna da nije. Ne znam
zašto sam otvorila vrata. Možda zato što je ona opet pozvonila i što
nije pokazivala nikakvu namjeru da odustane. Kada sam se našla oči u oči
sa njom, hladno sam je odmjerila.

– Izvolite rekla sam nimalo ljubaznim glasom.

– Dajana – ne znam otkud je ta žena znala moje ime. Sigurno ga je
pročitala na vratima. Drugo objašnjenje nije postojalo.

– Što želite? – upitala sam grubo. Zaboravila sam na sva pravila lijepog
ponašanja. Nalazila sam se na svojem teritoriju, na mjestu gdje se
nalazila sva moja intima i privatnost. A to sam ljubomorno čuvala od
svega vanjskog.

– Zar me ne prepoznaješ? – žena me je upitala.

Ušla je u stan. Okretala se oko sebe. Bila sam previše skamenjena da bih
reagirala. Kad sam se trgnula, stala sam ispred nje.

– Nisam vas pozvala da uđete – rekla sam visokim tonom.

– Pobogu – žena je nakon te riječi sočno opsovala. – Ja sam ti majka –
rekla je s visine.

Odmahrrula sam glavom. Znala sam da imam majku, osobu koja me je rodila,
ali ime “majka” ne dobiva se samo rođenjem, već to sveto ime treba i
zaslužiti. Bila sam potpuno ravnodušna. Preda mnom je bila osoba koja me
je ostavila kod bake sa samo tri mjeseca i nikada nije pitala kako sam,
niti ju je bilo briga. Što je sada željela?

– Ja nemam majku – rekla sam prkosno. Doista sam to i mislila. Baka je
preuzela njenu ulogu. Što bi bilo da je nisam imala? Gdje bi me onda
ostavila? U nekoj ulici? Nisam željela na to ni misliti.

– Imaš – žena me je pogledala pogledom koji je neobično sjao.
Nisam je željela pored sebe

Bilo je očito da je popila čašicu više nego što je trebala. Nekih se
starih navika nikada ne riješimo, a ona je oduvijek imala problema sa
pićem. – Ja sam tvoja majka – opet je rekla ono što nije smjela. U tom
trenutku pred očima mi je prošao gotovo cijeli život, sve one noći u
kojima sam čeznula da nekoga zovem majkom, ali mi se želja nikada nije
ostvarila. Željela sam poljubac, ruku koja bi me pomilovala, osobu koja
bi me razumjela, a da to nije moja baka, i sve te želje bile su
neostvarene. Ostavila me je u vrijeme kada mi je bila najpotrebnija.
Nije se ni okrenula, niti se obazirala na ono što je ostavila iza sebe.
I sada ta okrutna žena dolazi u moj dom i naziva se imenom kojeg nije
zaslužila? Strašno.

– Idite – već sam gubila strpljenje. Doista ga nisam imala. Nikada nisam
bila okrutna kao u tom trenutku. Privučen mojim povišenim glasom, Robert
je izišao iz kuhinje.

– Što se događa? – sa nerazumijevanjem nas je promatrao.

– Ona … – prstom sam pokazala prema ženi koja je tvrdila da je ono što
nije bila. – Ne želi otići – planula sam.

Robert me je pogledao u čudu.

– Ja sam joj majka – žena je rekla.

– Trebam samo pomoć, mjesto gdje ću neko vrijeme prespavati – kad je
pogledala prema Robertu, izraz lica joj se istog trenutka promijenio.

– U čemu je problem? – Robert nije skidao pogled sa mojeg lica.

Imala sam dojam da staje na stranu moje majke, iako je znao cijelu
istinu. Promatrala sam ga sa nevjericom, većom nego što je on mene.

– Ne želim je pored sebe – jasno sam naglasila svaku svoju riječ.

– Majka ti je – Robert nije odustajao. Nikada se na njega nisam ljutila
kao u tom trenutku. Sve u meni kipjelo je od bijesa koji se nakupljao
cijeli život. On to nije mogao shvatiti. Rastao je u idiličnoj obitelji,
okružen ljubavlju, za razliku od mene. Ja sam imala samo ljubav bake,
ali ne i osobe koja mi ju je trebala dati.

– Kada se to sjetila? Nakon trideset godina? – odmahnula sam glavom.

– Samo trebam pomoć – uzvratila je.

– I ja sam je trebala. Tko je mene pitao kako se osjećam i što mi je
potrebno? Ne, neću biti milostiva prema onoj koja milosti nije imala
prema djetetu od tri mjeseca. Odrasla je. Može se snaći. Ne želim je
pored sebe ni sada, niti bilo kada.

– Ali … – Robert me je promatrao kao da me prvi put vidi.

Na neki način, to je i bila istina. Pokazala sam stranu karaktera koja
je i meni samoj bila nepoznata. Sva ona ljutnja koja se nataložila,
izbila je na površinu. Nisam je mogla, ali ni željela kontrolirati. U tu
ljutnju slilo se sve ono što sam proživjela tijekom odrastanja. Majka ti
je – ponovio je.
Robert me nikako nije shvaćao

Nije – tvrdoglavo sam uzvratila.

– Nije mi majka. Kada me je posljednji put vidjela? Tko mi je mijenjao
pelene, tko je uz mene bio dok sam bila bolesna? Ona nije. Nikada me
nije poljubila, zagrlila, nikada nije sa mnom ni jedne riječi
prozborila. Zašto sada? – unijela sam joj se u lice.

– Evo vam za hotel – Robert je izvadio novac i pružio ga ženi. – Sve će
biti u redu – tješio ju je.

Ustuknula sam. Ne bi li on trebao biti na mojoj strani? Ako me je volio,
onda je trebao postupiti onako kako nije postupio. Žena je uzela novac i
nestala za samo nekoliko trenutaka.

– Ovo ti zoveš majkom? – okomila sam se na njega. – Ništa je ne zanima
osim novca. Nije me upitala ni kako sam, ni što je sa mnom. Umjesto
kćeri, ona vidi izvor novca, nepresušan bankomat. Ne, od mene neće
dobiti ni novčića. Znaš li koliko puta sam zamišljala ovaj susret?
Milijune puta, svake večeri, na milijun načina, ali ovaj mi nije pao na
um. U njenim očima nema kajanja, nema ljubavi, nema ničeg osim pohlepe.

– Što se događa sa tobom? – Robert me je upitao. – Kako se to ponašaš? –
nije shvaćao što se događa. Oboje smo bili prepuni emocija, i to onih
negativnih.

– Kako se ponašam? – unijela sam mu se u lice. Ne želim je. Ona nikada
više neće prijeći prag mojeg stana.

– Kako možeš biti imuna na tuđu nesreću? Nimalo samilosti u tebi nema.
Kako ja to do sada nisam vidio? Kći si joj, Ne bi trebala biti ni nalik
na nju. No, krv je krv, od toga se ne može pobjeći. Ako joj ne pomogneš,
nisi ništa bolja od nje.

Oči su mi se širom otvorile. Pokušavala sam nešto reći, ali mi nije
polazilo za rukom. Mrzila sam trenutak kada je ta žena pokucala na vrata
mojeg stana. Što je željela? Uništiti moj život, onaj kojeg sam
izgradila daleko od nje i njenog utjecaja. Oduvijek sam bila ponosna na
činjenicu da se razlikujem od nje. Cijeli život sam se trudila da to i
dokažem. No, je li Robert govorio istinu? Jesam li doista nalik na nju u
svojoj nutrini? To sam odbijala i pomisliti. Ne, to nije bila istina.
Sve što mi je rekao, rekao je pod naletom ljutnje. A to je u tom
trenutku i mislio. Nisam trebala ni posumnjati u to.

Glava me je rijetko boljela, no u tom trenutku sam imala dojam da će
prsnuti. Večer koja je trebala biti samo naša, pretvorila se u pakao
kakvog nisam mogla ni zamisliti.

– Možda sam gora od nje, ali neću dozvoliti da od mene radi budalu.
Ništa joj ne dugujem osim života.

– Zar je to malo? – Robert je krenuo prema kuhinji. Ponašao se kao da ja
nisam prisutna. Mojoj ljutnji nije bilo kraja. Činilo mi se da ona raste
iz trenutka u trenutak. Ako je svađa počela, trebala se i završiti.
Nisam imala namjeru odustati. Smatrala sam da sam u pravu i ništa me
nije moglo odvratiti da pravdu izvedem na čistac.

Krenula sam prema Robertu. Stala sam ispred njega, ruku prekriženih
preko grudi. – Možeš o meni misliti što želiš, ali ja joj neću pomoći.
Zašto se vraća u moj život, ako je otišla prije nekoliko desetljeća?
Mrzim je – pjenila sam se.

– Nije dobro kada se čovjek odgaja u mržnji – Robert je rekao.

– Nitko me nije tako odgajao. Ja znam koliko je ta žena povrijedila moju
baku. Svoju bol bih joj mogla i oprostiti, ali bakinu ne mogu. Ne želim
i neću – nadopunila sam se.

– Umoran sam. Idem kući – Robert me nije ni pogledao. Samo nekoliko
trenutaka kasnije, ostala sam sama. Sa nevjericom sam se okretala oko
sebe. Nisam shvaćala Robertovo ponašanje. Stao je na stranu žene koja je
napravila ono najgore što je moguće. Popila sam aspirin i krenula prema
kupaonici. Istuširala sam se i legla, iako sam znala da neću usnuti.
Večerašnji posjet probudio je duhove prošlosti i oni su me opsjedali.
Sjetila sam se svega što sam proživjela, svake večeri u kojoj sam
maštala o onome što se nikada neće ostvariti. Majku nikada nisam imala i
s tim sam se pomirila. Žena koja je pokucala na moja vrata nikakvu
lijepu emociju kod mene nije probudila. Zašto bih glumila da je
drugačije? Živjela sam istinu, govorila sam je i ni zbog čega ne bih
odustala od nje. Bila sam spremna na svaku cijenu, na sve, ali će biti
onako kako ja smatram da bi trebalo biti.

Okretala sam se do samog jutra. Trudila sam se da ne mislim na prošlost,
barem ne onu ružnu. Iz pretinca sjećanja sam izvlačila samo lijepe
trenutke, ali ni to nije pomoglo. Savladao bi me san, pa bih se opet
trzala, budila i postajala sve svjesnija onog što mi se događalo. Ako je
prošlost kucala na vrata, ja ta vrata nisam morala otvoriti. Idući put
ću upravo tako postupiti. Majka će ostati ispred mojih vrata, jer ništa
drugo nije ni zaslužila.
Nije mi se više želio javiti

U iduća dva dana ništa se nije promijenilo. Odlazila sam na posao i
vraćala se sa strepnjom. Neprestano sam se okretala oko sebe. Bojala sam
se da me majka opet ne posjeti. Samoj sebi sam bila smiješna. Ponašala
sam se kao da sam nešto kriva, a to je bilo daleko od istine. Čak mi se
ni Robert nije javljao. Pokušala sam ga nazvati, ali nije dizao
slušalicu. Smatrala sam da je njegovo ponašanje djetinjasto. Majka mi je
uništila prošlost i uništavala mi je sadašnjost, ali joj neću dozvoliti
da to učini i sa mojom budućnošću. Ako je željela novac … Odmahnula sam
glavom. Budem li joj ga jednom dala, dolazit će uvijek po njega. Što je
sa svim onim njenim ljubavnicima? Oni su nestali sa zalaskom njene
ljepote. Više ništa nisam shvaćala. Koliko malo je bilo potrebno da se
prelijep život pretvori u ruševinu? Jedan posjet, jedan krivi trenutak i
sve ono za što je ona mislila da je stabilno, rasplinulo se poput mjehura.

Otvorila sam vrata od stana. Iznenadila sam se kada sam vidjela Roberta.
Nisam znala trebam li ga poljubiti, zagrliti, ili ostati na distanci.
Neodlučno sam stajala. S jedne strane nije se javljao na pozive, a sa
druge je došao u moj stan. Pokušala sam sa izraza njegova lica nešto
doznati, ali je ono bilo ozbiljno, kao da je isklesano iz kamena.

– Moramo razgovarati – rekao je ozbiljno.

– Naravno – skinula sam mu sako i odložila torbu.

I dalje sam bila zbunjena. Sjela sam na stolicu, ne skidajući pogled sa
njega. Robert je ostao stajati.

– Što želiš? – upitala sam ga.

– Trebamo pomoći tvojoj majci – rekao je tiho. – Napravit ćemo plan kako
da to učinimo – ravnomjernim glasom je rekao cijelu rečenicu.

– Plan? – odmahnula sam glavom. Nikakav plan nije dolazio u obzir. Što
je njemu? Činilo mi se kao da je slijep pored zdravih očiju. Nije me
nimalo poznavao.

– Ja ću joj dati jedan dio novca, a ti drugi – njegov prijedlog bio bi
razuman da je neka druga osoba bila u pitanju, a ne moja majka.

– Ne želi ona samo novac. Osjećam da je tako. Ona želi mnogo više od
toga, život na tuđi račun. E pa na moj neće živjeti – rekla sam oporo.

– Ne bi se smjela tako ponašati – Robertovo lice se smrknulo.

– Kako? – ustala sam. Nemirno sam cupkala sa noge na nogu. On nije
shvaćao, nije znao kakva je moja majka. Nju nisu doveli osjećaji, nego
pohlepa. Bila sam sigurna da će tražiti mnogo više novca.

– Ona treba pomoć – Robert je rekao.

– Onda joj pomozi – planula sam. – Ja to neću učiniti. Neću! – viknula
sam iz sve snage. Robert je odmahnuo glavom. – Između nas je gotovo –
rekao je oporo. – Nikada ne bih mogao živjeti sa osobom kakva si ti. Na
sreću, na vrijeme sam spoznao kakva si – iz stana je izjurio kao da je
na nekom natjecanju u sprintanju.

Ostala sam skamenjena. On je mislio da ne poznaje mene, no ja sam to
isto mišljenje imala za njega. Zašto je toliko inzistirao da joj
pomognemo? Znala sam da je suosjećajan, ali on kao da nije shvaćao
istinu. Pet godina veze netragom je nestalo. U trenutku kada pomislimo
da nas ništa ne može iznenaditi, ostanemo šokirani istinom.
Na vrijeme sam vidio kakva si

Gorčina se skupljala u meni. Imala sam dojam da hodam po ruševinama
svojeg života. Poželjela sam da je moja majka ispred mene u tom
trenutku. Rekla bih joj sve ono što joj slijedi. Dio mene, onaj
unutarnji dio je znao kako je došla po nasljedstvo. Što da radim? Da se
odreknem uspomena koje sam imala, i to onih opipljivih? Prodat će imanje
u bescjenje. Znala sam da će to učiniti. Njoj ništa nije bilo sveto. Čak
ako se to i dogodi, što će onda? Tražit će ponovno nešto što joj ne
pripada? Ta se žena nikada neće smiriti. Sve dok osjeća miris novca,
dosađivat će i tražiti samo njoj znanu pravdu. Pokušala sam dovršiti
posao koji sam ponijela kući, ali mi to nije polazilo za rukom. Nemir
koji se nataložio u meni bio mi je nešto potpuno strano. Uzdahnula sam.
Skupljala sam snagu da se suočim sa stvarnošću. Robert me je ostavio.
Bio je ljut. Kada shvati da griješi, vratit će se. Ipak, činilo mi se da
nikada više neće biti isto. Između nas su pale teške riječi, one koje su
bile izgovorene sa ciljem da se druga osoba povrijedi. Ako mu je to bio
cilj, onda je i pogodio. Naravno da sam bila povrijeđena. Možda sam bila
okrutna, ali samo zato što sam znala kakva je moja majka. Sjetila sam se
svega onog što mi je moja baka rekla. Imala je pravo. Majka nikada ne
govori protiv svojeg djeteta ako dijete to nije zaslužilo.

Dva dana kasnije, majka me je dočekala ispred vrata. Stala sam ispred nje.

– Što sada želiš? – upitala sam je. Otvorila sam vrata stana. Ušla je u
njega. Za razliku od mene, ona kao da je pucala od samopouzdanja, a
trebalo je biti sasvim suprotno. Naravno, ona nije imala što izgubiti.
To je bila ta razlika koje je ona bila svjesna. Pogledala sam je u lice.
Da, bilo je naborano ali su se tu još uvijek nazirali tragovi nekadašnje
ljepote. Alkohol, neuredan život, sve je to ostavilo traga na njemu.

– Ne treba mi tvoja milostinja. Ja imam pravo na nasljedstvo od svojih
roditelja – rekla je hladno. Znala sam da je to u pitanju. Pokušala je
najprije izvući novac, a kada je vidjela da joj to baš i neće poći za
rukom, okomila se na ono što sam ja smatrala svetinjom. Željela je
nasljedstvo? Ironično sam se nasmijala.

– Baka je imanje ostavila meni – rekla sam joj istinu. No ako je to bio
jedini način da je se riješim, prodat ću ga, isplatit ću joj ga, što god
bude trebalo. Podići ću kredit i na taj način sačuvati sve ono što mi je
bila dužnost da sačuvam. To imanje nekom ne bi značilo ništa, ali je
meni značilo sve.

– Želim svoj dio – rekla je prkosno. Približila sam joj se. Bazdila je
na alkohol. U tom trenutku sam shvatila da joj trebam biti zahvalna na
okrutnosti, na bezosjećajnosti koju je pokazala kada me je ostavila. Tim
činom je meni osigurala mirno djetinjstvo i život ispunjen ljubavlju. Da
sam kojim slučajem živjela sa njom, tko zna na što bi moj život sličio.
Ne treba mi tvoja milostinja

U redu – pristala sam. I mene samu je začudilo moje ponašanje. Jesam li
pristala zbog toga da konačno sve riješim? Ili sam uvidjela da je to
doista jedini način da me pusti na miru i da konačno imam svoj život
samo za sebe? Dosta mi je bilo i nje, ali i svega onog što je sa njom
bilo povezano. Gdje god bi došla, iza sebe je ostavljala pustoš.
Najbolji dokaz je taj što je propala moja veza, a to se nije trebalo
dogoditi. Jednostavno nisam imala volje, ni željele da ovu situaciju
vučem u nedogled.

– Dat ću ti imanje. Čini što god želiš. I sama znaš da ono ne vrijedi mnogo.

– To je moja briga – majka je odmahnula rukom. – A dok ga ne prodam,
mogla si mi dati nešto novca.

Odmahnula sam glavom. Ne, to neću učiniti. Mogla me je smatrati
okrutnom, a možda sam to i bila, ali nisam imala namjeru dozvoliti joj
da manipulira mnome.

Ne dam – rekla sam hladno. – Sutra ćemo riješiti sve oko imanja. Sada
želim biti sama.

– A ovaj stan? – majka je pogledala oko sebe. Oči su joj zasjale
pohlepom. Val ljutnje nekontrolirano me je zapljusnuo. Što je željela?
Izbaciti me na ulicu da bi mogla nekontrolirano piti? Stan sam kupila
sama, otplaćivala sam ga godinama i još ću ga otplaćivati gotovo cijelo
jedno desetljeće. Imala sam dokaze da nitko nije sudjelovao u njegovoj
kupnji. Nisam dobila nikakvo nasljedstvo koje bi mi pomoglo.

– On je moj – rekla sam što sam mirnije mogla. Trudila sam se da ne
izgubim kontrolu nad sobom, a bila sam jako blizu toga. Srce mi je
ubrzano kucalo. Kako nije vidjela koliko me je povrijedila samim time
što je tražila nasljedstvo samo za sebe? I njega sam se bila u stanju
odreći, samo da me ostavi na miru. Plan da ga ja kupim, odbacila sam.
Mogla je prodati imanje, ali nije mogla uništiti uspomene koje su me
vezale za njega. One su bile samo moje.

– Šteta – rekla je tiho. – Ipak ću to provjeriti – glas joj je bio lišen
bilo kakvih osjećaja.

– Samo izvoli. A sada … – krenula sam prema vratima. Otvorila sam ih,
čekajući da iziđe. No ona nije imala namjeru to učiniti. Čekala je novac
za kojeg je mislila da treba dobiti. Nisam imala namjeru popustiti.

– Nećeš dobiti ni novčića – rekla sam ljutito. – Gdje da spavam? Na
ulici? – upitala me. Iako me je to na trenutak pokolebalo, nisam imala
namjeru popustiti.

– Gdje god želiš – uhvatila sam je za ruku i izvela iz stana. – Sutra u
pet budi ispred stana – rekla sam, zalupivši vrata.

Osjećala sam kako mi se cijelo tijelo trese. Srce mi je ubrzano lupalo.
Znoj je natopio moju košulju. Razgovor koji je bio iza mene potpuno me
je iscrpio. Imala sam dojam kao da je dio mene umro. Sama spoznaja da ću
ostati bez imanja, dovodila me je do ludila. Dat ću joj imanje, prepisat
ću ga na nju, ali uz samo jedan uvjet: da nikada više ne pokuca na moja
vrata. Da, to će biti najpametnije da učinim. Na taj način ću u
potpunosti raskrstiti sa prošlošću.

Idući dan je za mene bio jedan od najgorih u mojem životu. Imanje sam
prepisala na majku i odrekla se svih prava koja sam imala. Da je moja
baka znala što radim, sigurno bi se žestoko tome usprotivila. Dogodilo
se ono čega se ona najviše bojala. Kad je sve bilo gotovo, laknulo mi
je. Nadala sam se da posljednji put vidim tu ženu. Ne, prema njoj nisam
imala nikakvih osjećaja, kao ni ona prema meni. To je svakako bilo
uzajamno. Otišla sam kući i legla u krevet. Suze su mi tekle u potocima.
Satima sam plakala. Toliko suza nisam pustila od bakine smrti. Samim tim
što sam dala imanje njenoj kćeri, kao da sam ponovno ubila sve ono
lijepo što je ona usadila u mene. Do imanja nisam otišla. Nisam čak
pokupila ni sitne uspomene koje su za mene imale posebno značenje. Svaki
pogled na te stvarčice samo bi produbio moju bol koja je ionako bila
prevelika.

Danima sam se oporavljala. Imala sam dojam kao da život ide pored mene,
a da ja ne sudjelujem u njemu. Odlazila sam na posao, odradila bih svoju
smjenu i vraćala se kući. Sve je bilo sivo i monotono. Majka se nije
javljala, a to nisam ni očekivala. Sama spoznaja da me je ostavila na
miru, neizmjerno me je radovala i bila je jedino svjetlo u tami koja me
je okruživala. Pokušala sam na situaciju gledati iz Robertove
perspektive, ali mi to nije polazilo za rukom. Ja možda nisam bila
idealna, možda je moje suosjećanje izostalo, ali se to dogodilo sa
razlogom. Bojala sam se da opet ne budem povrijeđena. Pa što ako mi je
majka? To je samo pogoršalo cijelu situaciju.

Da je u pitanju bila neka druga osoba, drugačije bih postupila. Samo sam
branila svoje srce, svoj život, onaj u kojem ona nije bila od mojeg
rođenja. Onog trenutka kada me je ostavila, izgubila je svako pravo na
mene. Ona je vidjela novac, umjesto svojeg djeteta. Kako prema takvoj
osobi imati suosjećanja? Ja to nisam mogla. Mogao me je Robert
proglasiti bezosjećajnom, mogao je misliti što god da je želio, ali ja
sam postupila onako kako sam smatrala da bih trebala. Vodio me je zdrav
razum. Srce je bilo isključeno u toj priči.

Iako se dio mene nadao da će se Robert vratiti, on se nije vraćao.
Prolazili su dani i tjedni, ali njega nije bilo. Nije nazvao, nije došao
i tako olako je izišao iz mojeg života, napustivši sve ono što je bilo
lijepo. U mojem srcu vladala je prava pustoš. Robert me je ostavio,
ostala sam bez imanja i kao da je sve krenulo putem kojim nije trebalo.

Pokušala sam utjecati na svoje misli, ali uzalud. Po prvi put u životu
nisam imala snage za borbu. Više se nisam radovala svakom nadolazećem
danu. Nisam imala razloga za to. Bila sam sama, prokleto sama. Ta mi
samoća i ne bi toliko smetala da se nije sve odigralo onako kako jest.

Taj dan kada sam se vraćala sa posla, Robert me je dočekao ispred ulaza
u zgradu. Bez riječi mi je prišao. Uhvatio me je za ruku, koju sam ja
istog trenutka povukla. Na to nije imao pravo. Izgubio ga je onog
trenutka kada me je napustio. Očekivao je takvu moju reakciju. Znao je
koliko sam alergična na bilo kakvu nepravdu, a on ju je počinio svojim
ponašanjem i riječima.

– Možemo li razgovarati? – upitao je.

– Ne – kruto sam uzvratila. – Sve što smo jedno drugom imali za reći,
sve je rečeno – prkosno sam uzvratila.

Ne, nije mogao otići i olako se vratiti u moj život. To ni svojoj majci
nisam dozvoljavala. Trebao je postupiti na drugačiji način, a on je stao
na stranu moje majke. Nije sagledao istinu na način na koji je trebao.

– Okrutna sam. Što ja tu mogu? Okrutnost je očito nasljedna – rekla sam
iz inata.

– Vodili su me osjećaji, a ne razum – rekao je.

– Ako su te vodili osjećaji, odveli su te u krivi smjer.

– U redu. Ovo je za tebe – pružio mi je kuvertu i otišao. Ostala sam
stajati na istom mjestu još nekoliko trenutaka. Licem mi je prošla
sjena. Što god da se nalazilo u toj kuverti, nije izazivalo moju
znatiželju. Nisam je odmah otvorila. Otišla sam u stan i odložila je.
Tek kasnije te večeri, sjetila sam se nje. Umotala sam se u deku i
otvorila je. Šokirano sam promatrala sadržaj koji mi se nalazio u ruci.
Robert je od moje majke kupio imanje moje bake i stavio ga na moje ime.
Briznula sam u plač. Da se kaje, nije mogao pokazati na ljepši način.
Ono što sam nepovratno smatrala izgubljenim, opet je bilo moje. Znao je
koliko mi to imanje znači, znao je cijelu istinu, ali mu je trebalo
vremena da tu istinu, kada je u pitanju moja majka, sagleda i iz
drugačije perspektive. Osjetila sam grižnju savjesti. Dok sam ja mislila
da me je ostavio bez riječi, on je radio sve da popravi ono učinjeno.
Nisam trebala bolji dokaz da me voli i da mu je stalo. A mislila sam da
me je zauvijek ostavio, mislila sam da sam sama.

Nova nada počela se buditi u meni, nada pomiješana sa srećom. Kako je
saznao da se imanje prodaje? Kako je pronašao moju majku? Bilo je toliko
pitanja na koje nisam znala odgovor, ali ću ga saznati. Više u to nije
bilo sumnje. Bilo je prekasno da ga nazovem, a i zaslužio je da se malo
muči. Sretno sam se osmjehnula, grleći papire koji su imali značenje
koje na njima nije ni bilo napisano. Imala sam razlog da se ponovno
radujem budućnosti. Imanje mi je bilo vraćeno, Robert je pokazao da želi
biti dio mojeg života, a majka će se valjda zadovoljiti sa novcem kojeg
je dobila. Malo je trebalo da mi se sreća rasprši, ali i da mi se vrati.
Znala sam kako ću ubuduće znati cijeniti ono što do sada nisam. One
nesuglasice koje sam još imala sa Robertom će se izgladiti i nakon
svega, doista ću pristati na vjenčanje. Sanjarskim pogledom pokušala sam
zaviriti u budućnost, a ono što sam mogla vidjeti, doista mi se svidjelo
i davalo mi je nadu.

NAPIŠITE VAŠE MIŠLJENJE