I kao udovica imam pravo na ljubav

0035

Kad sam prešla pedesetu godinu života, nije me deprimirao broj godina, ali kad bih negdje pročitala da dolazi jesen života, postajala bih tjeskobna. A baš je bila jesen kad sam upoznala Marijana. Mjesto našeg upoznavanja nije bilo nimalo romantično – groblje!

Bio je četvrtak popodne, dan kad na groblju nema mnogo ljudi. Samo nekoliko starica što po navici obilaze počivališta svojih najmilijih. Podsjećale su me na slike iz udžbenika, ali i na mene samu. Tako ću ja izgledati za dvadesetak godina. Poput osušene grane, bez nade da će ikad više prolistati.

Iako mi se nije žurilo, brzo sam počistila Damirov grob, stavila novo cvijeće u vazu, upalila svijeću i krenula kući. Nebo je, što od večeri koja se prebrzo spuštala, što od prijetećih oblaka, postajalo sve tamnije i teže. Da sam barem došla automobilom, razmišljala sam. Ah, da jesam! Ali, eto, nisam. Uostalom, odlaske na groblje odlučila sam smatrati rekreacijom.

Moram li više hodati i kretati se na čistom zraku? Moram. Onda, zašto ne spojiti zdravo s korisnim? Hodanje je u mojim godinama ljekovito, i zbog kilograma koji se nemilosrdno skupljaju oko pojasa i zbog pokretljivosti zglobova. Dakle, put pod noge.

Dva-tri kilograma viška oko struka nije mi smetalo zbog izgleda, na njega sam odavno prestala paziti, ali zdravlje je važno. Njega je trebalo čuvati. Nedotjerana sam smjela biti, ali bolesna nisam. Bolest bi značila ne samo muku za mene nego i sputavanje moje djece. Pogotovo bi to Iri bilo oduzimanje dragocjenog vremena, kojeg i tako nikad nije imala dovoljno.

Goran je bio sasvim u redu. Zadovoljavao se time da bude dobar student i ništa više. Ira je zato oduvijek smatrala da mora biti dostojna kći svoga oca i postići sve što se postići može u području medicine. To joj kao supruzi i majci nije bilo jednostavno. Imala je obitelj, posao, kuću i silno je željela karijeru poput Damirove.

Damirova smrt prije nešto više od godinu dana snažno ju je potresla. On joj je bio ne samo otac nego i putokaz na poslovnom planu. Ponosila se time. Mnogi su zlobno govorili da svoje visoke ocjene na fakultetu više duguje očevu ugledu nego svom radu. Da bi im dokazala suprotno, za svaki je ispit udvostručavala napore. Damir joj je bio i otac i mentor. Obožavala ga je, a ja sam to, usuđujem se reći, pretjerano obožavanje djelomično i sama skrivila. Uvijek sam joj ga predstavljala u ljepšem svjetlu.

Njegova stalna izbivanja iz kuće ostavljala su mi dovoljno prostora za stvaranje ljepše slike o njemu nego što je on to uistinu zasluživao. Smatrala sam važnim da djeca u ocu imaj uzor u svakom pogledu. Zato sam njegovo nesudjelovanje u našem svakodnevnom životu pravdala njegovom silnom zaposlenošću, želeći im dati na znanje da se samo velikim trudom postižu vrhunski rezultati. Tako je Damir u njihovim očima postao pojam idealnog oca, supruga i stručnjaka. A to sam nastavila činiti i poslije njegove smrti.

Znala sam da se sada od mene očekivalo da budem uzorna udovica. Prihvatila sam tu ulogu koja mi i nije teško pala, jer se s njegovim odlaskom u mom životu i nije mnogo toga promijenilo. S njim ili bez njega, moj je život zapravo bio poprilično monoton. Sve je teklo po ustaljenom redu i pravilima koje je on postavio.

Ja sam odgajala djecu, održavala naš dom i “usput” odlazila na posao. Moja je karijera oduvijek bila u drugom, trećem, još bolje, četvrtom planu na ljestvici važnosti u mom životu. Zapravo ona nije ni postojala jer je za karijeru u našoj kući bio zadužen Damir. A ja sam, kako bi se to vojničkim rječnikom reklo, bila logistika. On je bio heroj na fronti, a ja nevažna osoba u pozadini. Svrha mog postojanja bila je stvaranje uvjeta za njegovo napredovanje.

Tako je bilo od samog početka. Meni, gimnazijalki, imponiralo je što se mlad i naočit student medicine zainteresirao za mene. Kad smo počeli hodati, bila sam sretna, a kad me zaprosio, presretna. I ne samo ja. Ispunio se i životni san mojih roditelja. Dobili su zeta doktora! U malim, provincijskim sredinama to je bilo najviše što jedna obitelj može poželjeti.

Svojom sam udajom ispunila i njihove i svoje snove. No brak je bio manje bajkovit nego što sam zamišljala, jer je moj ambiciozni liječnik svoju prvu veliku operaciju izveo na meni. Amputirao mi je sve ideje o mom vlastitom napredovanju i stvaranju vlastite karljere. Nije on to, doduše, nikad izričito rekao, ali je tako bilo.

Uz ambicioznog muža, koji je sve podredio svome napredovanju, nikad nisam mogla isplanirati nedjeljni odlazak u kazalište, jer on nije bio siguran kad će doći kući, niti hoće li noć provesti kod kuće. Na mnoge ispite nisam otišla jer je njegov posao bio toliko važan i nepredvidljiv da ništa nisam mogla planirati za sebe. Za razliku od moga, ništa se njegovo nije moglo odgađati jer je bio tip čovjeka koji nije želio ništa propustiti.

U početku sam se divila njegovoj ambiciji, požrtvovnosti i predanosti poslu, ali sam poslije na to počela gledati s manje poštovanja. Shvatila sam da on i nije toliko predan poslu koliko samom sebi, da je bolesno ambiciozan i odlučan da svoje ciljeve ostvari pod svaku cijenu.

Nije propuštao niti jednu priliku da se nađe u društvu uvaženih stručnjaka, ne zato da nešto nauči, nego da učvrsti svoje mjesto među njima. Ostavljao je dojam da želi učiti, da ga zanima znanost, ali sve je to manje-više bila poza. No ne želim reći da nije bio stručnjak. Bolesno je želio biti uvažavan. I bio je. Ali pod koju cijenu? I što je još važnije, tko ju je plaćao?

Njegov je život bio samo njegov, a u njega sam ja imala pristupa samo onoliko koliko mi je dopuštao. Kod kuće je boravio onoliko koliko je to njemu trebalo i kad mu je trebalo. A od mene je očekivao da ga dočekujem vedra i nasmijana.

Ne mogu reći da je bio loš otac, ali bio je to samo onda kad je za to imao vremena. Djecom se nije bavio kad su ona to željela, nego kad bi imao vremena za njih. Djeca i ja to smo prihvatili. Obožavali smo ga iz daljine, divili se njegovim uspjesima i sa zahvalnošću prihvaćali svaku minutu koju bi nam poklonio. Moje vrijeme nije bilo dragocjeno, ali njegovo jest poput zlata. Ja sam, naprotiv, uvijek i svima bila pri ruci.

Jedne sam večeri, međutim, učinila nečuvenu drskost. Dogodilo se to spontano. Najprije sam posjetila tatu koji je bio bolestan, ali ni on Damira nije želio opterećivati. No kako me njegovo zaravstveno stanje zabrinulo, poželjela sam svoja razmišljanja podijeliti sa svojim mužem. Iako je bilo kasno, nenajavljeno sam svratila u bolnicu koja mi je bila usput. Sve je bilo mirno i tiho, kako i treba biti noću u bolnici. Tiho sam došla do njegove ordinacije i pokucala. Muk.

Možda je prilegao na pomoćni krevet u susjednoj prostoriji, pomislila sam. Otvorila sam tiho vrata i provirila unutra. Prizor koji sam vidjela obilježio je cijeli moj daljnji život s Damirom. Bio je u zagrljaju s mladom i zgodnom medicinskom sestrom.

Kad su shvatili da ih gledam, ne znam tko je od nas troje bio više šokiran. Ona se, zbunjena, zakopčala i pobjegla niz hodnik, a ja sam nijemo stajala i zurila u Damira. No on se nije dao zbuniti. Zapravo, želio je pokazati da se ne da zbuniti. Popravio je odjeću, prošao rukom kroz kosu i već je bio spreman za svoj superiorni stav.

Umjesto da se on meni ispričava, ljutito me upitao što tu radim u to doba i kako se usuđujem ušetati u bolnicu bez najave. Tko me je uopće pustio. Bolnica nije birtija da ljudi ulaze i izlaze kako hoće. I što ja uopće tu tražim. Uhodim ga. Kako si dopuštam takvu slobodu. Želim možda napraviti skandal, prirediti neugodnosti ne samo njemu nego i cijeloj obitelji, nabrajao je.

Poželjela sam mu odgovoriti, izvikati se, izvrijeđati ga, reći mu sve što mislim o njegovu licemjerju, ali nisam progovorila ni riječi. Iz podsvijesti mi je naviralo sve što me godinama tištilo i imala sam potrebu izbaciti to iz sebe, ali misli nisu pronalazile odgovarajuću glasovnu formu. Željela sam vikati, vrištati, lupati, razbijati, ali nisam učinila ništa. I danas mi je drago zbog toga.

Dogodilo mi se nešto sasvim drugo. Zbunjenost i nemoć polako su popuštale, a u meni je raslo nešto novo. Ponos i inat. Drsko sam ga gledala u uči i pustila da govori. Njegove su se riječi odbijale od moj zaštitni oklop. Prvi put u životu njegove su mi riječi bile sasvim nevažne. Bile su prazne i bez težine i on je to osjećao, što ga je izluđivalo. Njegov oklop dostojanstvenoga i uvaženog supruga pucao je po svim šavovima, a moj je jačao. Komad po komad otpadale su krhotine Damira i otkrivao se onaj pravi narcisoidni slabić koji se nije uplašio za svoj brak, ni za
moje osjećaje i osjećaje svoje djece, nego za svoj ugled. Dok se njegov ugled srozavao, moje je samopoštovanje raslo. Prvi sam put u životu osjetila koliko je on zapravo malen i jadan. Poput djeteta uhvaćenog u nedopuštenoj situaciji koprcao se u velikim riječima. Sličio je psiću koji se silnim lajanjem želi zaštititi od mnogo jačeg protivnika. Bio je smiješan, a ne opasan.

Na kraju uopće nisam slušala što govori. Nemam pojma ni koliko je to trajalo. Znam samo da sam se mirno okrenula i otišla. Kući sam se vraćala razočarana i ogorčena, ali ne jadna i ponižena. Damir kakvog sam poznavala više za mene nije postojao. Bila sam ljuta na sebe što sam supruga takvog čovjeka.

Kad je sljedećeg dana došao kući, sve je bilo kao i obično. Istuširao se, sjeo u svoj naslonjač, čitao svoje knjige, činio je sve ono što obično čini. I ja sam se tako ponašala. Nisam rekla ni riječi. Nisam plakala, nisam odlazila iz kuće. Sve je bilo kao i obično. No znala sam da više ništa ne može biti kao prije jer više nisam bila ista. Bio je to čudan osjećaj. Mješavina snage, zbunjenosti, slobode i straha od nje. Osjećala sam se kao pile koje se tek izleglo iz jajeta, zbunjeno i nezaštićeno, ali bila sam slobodna i dozrela za samostalan život.

Poslije toga slijedili su dani košmara. Tuga, ljubomora, jad, osvetoljubivost, bijes, potištenost, sve je to dolazilo jedno za drugim u valovima. A nakon oluje došlo je i smirenje. More se povuklo i iza sebe ostavilo pustoš. Velikoga i poštovanog supruga više nije bilo. Iza njega zjapila je praznina, ali i osjećaj pobjede i prostora za građenje nečega novog.

Shvatila sam koliko sam bila ponižavana i potiskivana u svojoj ulozi supruge velikog čovjeka. Osjećala sam se slobodnom, ali zapravo nisam znala što bih s tom slobodom. Odjednom sam se osjećala i mudrom i znala sam da sada ne trebam učiniti niti jedan ishitren korak.

Razmišljala sam o rastavi. Bio bi to častan izlaz iz situacije u kojoj sam se našla, ali što bih time dobila? Slobodu. Za što? Više slobode nego što sam je imala i što sam je odlučila imati, nije mi bilo potrebno. A treba li sloboda Damiru? Možda se želi oženiti tom ženom? Mlada je i zgodna, muškarcima u godinama to često imponira.

On se o tome nije izjašnjavao. Je li šutio zbog toga da mu se ne naruši ugled ili mu je to bila samo prolazna avantura? Koliko to traje? Je li mu to bilo prvi put da me vara ili se već događalo? Pitanja su me mučila, ali sam ipak smogla snage i rekla sebi da mi to više uopće nije važno. To je njegov problem. Trebam pustiti vremenu da učini svoje.

Potom sam postala ravnodušna prema svemu. Toliko ravnodušna da mu uopće nisam željela niti napakostiti. Koliko sam samo toga podredila njemu i njegovoj karijeri, a što sam za to dobila! Vagala sam dano i dobiveno bez velike tuge. Bio je to najbolji znak da je moj brak doista gotov.

Pitala sam se kako bi djeca reagirala na pravu istinu o svom ocu i to mi je bilo jedino mjerilo za moje daljnje postupke. Znala sam da bi u slučaju naše rastave oni bili jedini koji bi uistinu patili. Treba li ih u ovim osjetljivim godinama izložiti takvom iskušenju, vagala sam i odmjeravala. Na kraju sam zaključila da bi rastava bila velik stres za njih, meni ne bi ništa donijela, a Damir je nije ni tražio. Dakle, nastavljamo tamo gdje smo stali, kao da se ništa nije dogodilo.

I tko zna dokad bih glumila sretno udanu ženu da Damiru nije iznenada pozlilo.

– Moždani udar ne može se predvidjeti – komentirali su njegovi kolege.

Spasa mu nije bilo. Umro je nakon tri dana. Nitko to nije glasno rekao, ali mi je bilo jasno da su svi pomislili isto: kad se već moralo dogoditi, bolje je i tako nego da je ostao vegetirati.

Onih nekoliko dana koliko je živio nakon tog udara svi smo mu pružili najbolju moguću njegu. Ispratili smo ga dostojanstveno. Pola je grada bilo na pogrebu, razni su uglednici držali govore, hvalili njegov doprinos razvoju znanosti, govorili o njegovim ljudskim vrlinama, predstavljali ga kao velikog liječnika, ali i obiteljskog čovjeka.

Ne mogu reći da mi njegov odlazak nije teško pao. Uostalom, cijeli sam život provela u njegovoj sjeni, ali kad sam u masi ljudi ugledala i lice žene s kojom sam ga zatekla u zagrljaju, ne mogu reći da sam bila shrvana udovica. Nikad mu to nisam oprostila.

O njoj nismo razgovarali, a i da jesmo, sumnjam da bi mi rekao istinu. Međutim, moj mi je ženski instikt govorio da je ta veza trajala dulje od nekoliko strastvenih susreta. Mislim da se čak nastavila i nakon što sam za nju doznala. Damir to, naravno, nije spominjao, a ja sam mislila kako je bolje da što manje znam.

Žena koja se petlja u tuđi brak nije dostojna toga da se o njoj pobliže raspitam, smatrala sam. Uostalom, ako i imam problem u braku, to je moj i mužev problem, a ne neke treće osobe. I tako je sve ostalo na tome. Do Damirova pogreba za mene nije postojala.

Materijalno sam bila dobro osigurana, a s obzirom na bivši suživot s Damirom, povratak u svakodnevicu nije bio toliko težak koliko su to ljudi oko mene mislili. Pustila sam ih da vjeruju u to kako je Damirova smrt iz temelja poljuljala moj život. Igrala sam i dalje igru koja se od mene očekivala. Držala sam obitelj na okupu, nosila crninu, odlazila na groblje. I nimalo nisam osjećala grižnju savjesti što sve oko sebe varam. Život je i mene prevario, pa se to nikoga ne tiče. Jedino mi je bilo teško što to nisam prije shvatila, a ne u jesen svoga života, kad je kasno za bilo kakav novi početak.

I tako je došla jesen i taj tmurni kišni dan. Bila bih zacijelo mokra do kože da nisam prihvatila Marijanov poziv da me poveze s groblja. Žurio je da bi pobjegao od kiše. Samo je, za razliku od mene, u ruci imao ključeve automobila.

– Gospođo, moramo požuriti ako ne želimo ovdje dočekati potop. Gadno se nevrijeme sprema. Jeste li došli autom? Ako niste, mogu vas povesti, jer samo što se nebo nije spustilo na nas.

Nije mi baš bilo do novih poznanstava, ali pogled na tmurno nebo i grane koje su se počele gibati nisu mi ostavili previše prostora za razmišljanje. Osim toga, poziv je bio upućen tako izravno i sugestivno da ga je bilo teško odbiti.

NAPIŠITE VAŠE MIŠLJENJE